Jedan gol je granica između pakla i raja

Kada je Anže izjavio ono čuveno „ne osvajam obično trofeje u drugoj sezoni, ja ih osvojim uvek“, delovalo je kao još jedan u nizu njegovih bizarnih pokušaja da pokaže autoritet kroz medije. Kritike su letele sa svih strana. Englezi su ga ismevali i bio je meta talasa medijske bure.  A sada? Sada mu se ime izgovara s poštovanjem, čak i u najvišim krugovima evropskog fudbala.

 

I to s razlogom – Tottenham je posle 17 godina čekanja konačno podigao pehar. U Bilbau, protiv Mančester junajteda, u finalu Lige Evrope. Tvrdo, prljavo, engleski – i pobedonosno. Brenan Džonson u 42. minutu, a posle toga – ništa, osim suza Crvenih đavola.

 

Severni London je dočekao trofej u sezoni u kojoj su završili na 14. mestu Premijer lige. Nema logike? Savršeno. To je Tottenham pod Postekogluom – nepredvidiv, haotičan, ali kada se sve poklopi – i te kako opasan.

 

Australijanac je cele godine hodao po ivici. Njegove izjave, sistem, rezultati – sve je delovalo kao tempirana bomba. Ali sad, s medaljom oko vrata, čak ni najtvrđi kritičari ne mogu da ga ignorišu. Dobili su ono što godinama nisu – trofej. I to ne bilo kakav.

 

Da li mu je ovo samo odložilo neizbežnu sudibnu? Vrlo moguće. Ali kad povučeš crtu – može da se pohvali nečim što u Severnom Londonu nisu mogli ni Poketino, ni Murinjo, ni Nuno: titulom.

 

A dok je Anže u šampanjcu i slavlju, na drugom kraju – potpuni mrak.

 

Mančester junajted je promašio sve mete – i finale i Evropu. Prvi put posle 18 godina, nema ih na kontinentalnoj mapi. Šesnaesto mesto u ligi, samo šest pobeda pod Rubenom Amorimom od novembra – i epilog koji se nije mogao izbeći.

 

Ten Hag je otišao uz zvižduke. Amorim je stigao kao mladi lav, čudotvorac iz Lisabona, ali na Old Trafordu su i najveći mađioničari ostajali bez svoje magije, pakao u kom se Crveni đavole kubure bio je previše i za mnogo iskusnijie trenere.  

 

„Neću da se pravdam. Ako misle da nisam taj – neka mi kažu, idem odmah. Ali neću sam da odustanem. Verujem u svoj put”, reka je mladi trener nakon meča.

 

Pitanje je – hoće li mu iko dati vremena da ga nastavi?

 

Rio Ferdinand ne misli da treba.

 

„Igrali su kao da se plaše poraza. Takvi ne osvajaju ništa. A bez Lige šampiona – sledi težak prelazni rok. Ova ekipa je u velikom problemu“, rekao je bivši kapiten za TNT Sports.

 

I dok jedni slave i podižu pehar, drugi traće i iizlaz iz sopstvenog lavirinta. A fudbal, kao i uvek, piše najluđe moguće priče.