Prvi koraci penala: od improvizacije do nauke

Postoje trenuci kada fudbalisti izgledaju potpuno isto kao navijači. Na licima im se vidi grč, u grlima stoji knedla, ruke lete u vazduh od radosti ili nemoćno padaju na kolena posle promašaja. To je fudbal sveden na samu suštinu: jedna lopta, jedan šut, sve ili ništa.

 

U Španiji 1982. godine istorija je ispisana -: polufinale između Zapadne Nemačke i Francuske odlučeno je penalima, prvi put na Svetskom prvenstvu. Uli Štilike je postao prvi fudbaler koji je promašio u ovom formatu. Kleknuo je, sakrio glavu u rukama, dok je čitava nacija činila isto. Samo nekoliko minuta kasnije, sve je bilo zaboravljeno: Šumaher je skinuo francuski penal, a Maxime Bossis je pao u istu tu agoniju.

 

Taj „Long Walk“ od centra terena do bele tačke danas je predmet novog FIFA+ dokumentarca, koji secira istoriju penala i njihovu ulogu u modernom fudbalu.

 

1970–1982: Rađanje formata

 

Dugo se fudbal mučio sa nerešenim ishodima , ponavljani mečevi, pa čak i žrebovi. Tek 1970. godine Međunarodni odbor odlučio je da uvede penale kao konačno rešenje. Dvanaest godina kasnije, format je debitovao i na Svetskom prvenstvu.

 

„Ko će da šutira?“,  pitao je selektor. Igrači su skidali kopačke, okretali glave. „Ne ja.“

 

Alen Žires je bio taj koji je prvi preuzeo odgovornost. Okrenut leđima golmanu Šumaheru, nije želeo ni da ga pogleda. Samo lopta, udarac i istorija. Prvi pogodak u seriji penala na Mundijalu. Iako je Francuska na kraju ispala, taj trenutak je bio početak priče koja traje i danas.

 

1986–1990: Penali postaju nauka

 

Meksiko 1986. doneo je još jedan spektakl: Francuzi protiv Brazila. Bruno Belon, koji je gledao kako ga Argentina eliminiše četiri godine ranije, sada je stajao na beloj tački. Loptu je raspalio svom snagom, ona se odbila se od stative, pogodila golmana Karlosa u glavu i završila u mreži. „Magija“, rekao je kasnije.

 

Ipak, prava prekretnica stigla je u Italiji 1990. Irska protiv Rumunije. Golman Pakie Bonner i njegov prijatelj, rezervni čuvar mreže Gerry Peyton, razvili su metodu: gledaj ugao trčanja, čitaj telo protivnika, pretvori instinkt u analizu. Bonner je pročitao Timofteov šut i odbranio – penal je postao teren za taktiku, ne samo za sreću.

 

Od tog trenutka penali su prestali da budu puka lutrija. Ušli su u trenažni proces, u statistike, u glavne planove selektora. A igrači, kao i navijači, nastavili su da padaju na kolena, držeći glavu u rukama, bilo u porazu, bilo u delirijumu pobede.